..Nothing is what it seems..

Želi umiriti svoju savjest na račun svih ostalih, izmišljajući probleme koji će sve pokvariti, i sve učiniti nesretnima – sve do jednoga – samo zato što ona mora „ispravno“ postupiti. A to nipošto ne može biti „ispravno“, zar ne?

28.01.2015.

Pobuđuješ u meni..

Uživaš u čitanju.
Upotrebljavaš poredbe.
Tvoj potencijal je - nadahnuće.
Pobuđuješ u meni radost.

Pronalaziš najbolje trenutke.
Biraš prave riječi.
Ti si - utočište.
Pobuđuješ u meni sigurnost.

Smiješ se iskreno.
Izražavaš se skladno.
Tvoj glas je - pjesma.
Pobuđuješ u meni mir.

Braniš svoje svatove.
Brineš za svoje voljene.
Ti si - dar.
Pobuđuješ u meni život.

23.01.2015.

tableta=ti?

Pokušavam definirati svoje trenutne osjećaje. Bezuspješno. Zbunjena sam ili sam možda još uvijek previše euforična da bih racionalno razmišljala. Umorna sam i iscrpljena, ali nekako se ništa od tog ne čini važnim. Osjećam popriličan mir dok su oko mene klasični nemiri koji me opsjedaju kad god stignu. Osjećam se kao da je sve riješeno i da ne postoji više ništa oko čega trebam brinuti. Nisam sigurna kad ćeš se opet javiti, ali još uvijek obuzeta euforijom, ne brinem previše za to. Osjećam se kao da mi se san ostvario, što nije nimalo daleko od istine. No, što će biti kada se vratim u realnost? Vratit ću se u sivu svakodnevnicu i čekati da moj kraj dođe. Poželim da ovaj trenutak mira potraje vječno. Nemoguće je. Iznenada se opet prepuštam strahu. Plaši me što imaš toliki utjecaj na mene. Na kraju te iznova počinjem uspoređivati s tabletom. Dovoljna je samo jedna prava tableta, od koje ćeš se vrlo brzo osjećati bolje. Tako je i s tobom. Dovoljan mi je bilo kakav kontakt s tobom i odmah ću se osjećati drugačije. Iako, postoji razlika. Sve što je lijepo kratko traje. Tableta će izgubiti na učinku, a ja ću se u većini slučaja osjećati još gore i pitati se je li vrijedno uništavati sebe zbog par trenutaka sreće. S tobom je situacija drugačija. Euforija će me popustiti, ali neću se pitati je li bilo vrijedno ponovno započinjati kontakt s tobom, dok sam svjesna činjenice da ćeš možda opet otići. Ne pitam se jer znam da je vrijedno. Nije bitno koliko će boljeti poslije, jer unatoč svemu, samo jedno je važno. Ti si moj san koji se ostvario.

31.10.2014.

sebičnost?

Često sam te molila da me ne zaboraviš, da me se sjećaš. Povlačila sam te za sobom u vlastite strahove. Zaključala sam te pored sebe. Preplašila si se. Razumijem te. Samo sam još uvijek previše sebična da te
pustim. Samo sam još jedna sebična, uplašena duša, koja se boji zaborava.
I evo te, opet si ovdje. Vratila si se. Pitala si što se događalo ovih tjedana, dok te nije bilo. Ispričam ti ukratko, na kraju naglasim da sam te čekala. Ne kažem da sam već imala pripremljeno poruku (napisanu 19.9.) koja je čekala da bude poslana, kad se vratiš. U pripremljenoj poruci piše: „Kod mene se gotovo ništa nije promijenilo. Kao što vidiš, još uvijek sam živa, još uvijek čekam i još uvijek volim. Oprosti što se ne mijenjam.“ Ipak, vratila si se, ali svejedno ti nisam poslala već pripremljenu poruku, već samo spominjem da sam te čekala. Ne želim te ponovno previše preplašiti. Tek si se vratila. Znala sam da hoćeš.
Pitam se..hoćeš li opet otići? Ako se to i dogodi, opet ću čekati. Čekat ću jer te ne mogu pustiti. Tko zna, možda, zapravo, još uvijek čekam. Možda se nisi zapravo vratila. Možda sam, ipak, samo još jedna cura u nizu koja u sjeni čeka da bude tvoja.
Ne možeš nekoga zaključati uza se, to je nešto poput prisile. Sebično je. Zar ne?

30.09.2014.

snovi=sjećanje?

Sanjala sam te noćas. San je bio u potpunosti nasumičan. Ja sam s roditeljima i sestrom kod rodbine, u gradu u kojem ti živiš. Imam oko 2 godine. Sljedeća slika iz sna – sestra i ja smo s roditeljima i rodbinom u jednom parkiću, malo pored nas jedna djevojčica se igra i priđe nam. Ta djevojčica si ti.
Nakon što sam se probudila, pitam se je li to zaista moguće? Kako ijedna od nas može znati da nije? Zašto ne bi bilo? Činjenice su tu. Ja imam rodbinu u tvom gradu, isto smo godište, moguće je.  Bajkovito, nestvarno, ali..moguće.
Sljedeće što sam napravila bilo je pregledavanje fotografija. Iznova sam pregledavala sve foto albume koje ima, iako već napamet znam koja fotografija se nalazii u kojem albumu. Ali ovaj put gledala sam preciznije nego ikad, gledala sam ciljano. Na fotografijama iz tvojega grad, gdje se igram u parku, tražila sam djevojčicu u pozadini – tražila sam tebe. Niti na jednoj slici nema djevojčice u pozadini. Svejedno, ne znam zašto, ali nakon ovog sna, ja sam uvjerena da je to sjećanje, a ne samo san. Je li zaista moguće?
Otkad si se pojavila u mom životu, vratila si mi snove. Kažu da uvijek sanjamo, ali se ne sjećamo uvijek. Prihvaćam tu teoriju. Prije tebe, gotovo nikad se nisam sjećala snova. Onda si se pojavila ti i..vratila si mi snove. Ne znam kako. Ne znam zašto. Otišla si, snovi su ostali.
Često pokušavam zapisati svoje misli o tebi, ali previše je neobično svaki put. Nikad nisam mislila da ću biti jedna od onih koja vodi blog o propaloj ljubavi, ona koja piše ovakve i slične tekstove osobi koju voli.
Je li moguće da smo se igrale zajedno kao djeca? Srodne duše. Često smo to znale govoriti jedna drugoj. Obje smo vjerovale u to,čvrsto, od početka. Kako je vrijeme odmicalo, ti si počela sumnjati, ja nikad nisam. Ja? Još uvijek te nazivam svojom, još uvijek si moja, iako ja više nisam tvoja.

17.08.2014.

čekat ću=ja se ne mijenjam

- Ja ne znam kakav odnos hoću.
Čujemo se sutra.

- Znam da ne znaš kakav odnos hoćeš. Zato ti je jedan dan nešto u redu, a drugi dan ti isto to nije u redu.
Oprosti. Pokušala sam.
- Sve ok. Nisi ti kriva. Ja se mijenjam.
- Javi se kad budeš htjela.
Čekat ću.
- Sutra.
Nemoj čekat. Živi malo.

- U redu.
Ja se ne mijenjam.

02.07.2014.

vječnost=zauvijek?

Ne vjerujem u slučajnost. Vjeruješ li ti?
U jednoj epizodi Uvoda u anatomiju čovjek koji je bio na samrti rekao je da osjeti miris limuna. Čitav dan razmišljam o tulipanima, ne znam zašto. Nema razloga. Samo razmišljam o prekrasnim, šarenim tulipanima. To je lijepo. Je li to znak?
Zatim razmišljam kako u filmovima i serijama prije nego što netko umre, gotovo uvijek dobije priliku da se oprosti od osoba koje voli. Pitam se događa li se to i u stvarnom životu. Je li moguće?
Temperatura. Tulipani. Oproštaj.
Ne vidim svrhu u optimizmu, a s druge strane vjerujem u sretne završetke. Potpuno sam kontradiktorna.
Sigurna sam da ti nisi bila slučajnost. Pronašle smo se.
Što uopće znači vječnost? Svi mi moramo umrijeti.
Temperatura. Tulipani. Oproštaj. Ti i ja. Vječnost. Zauvijek.
Ovo je prava ljubav, zar ne? Volim te. Čekat ću te u vječnosti, znaš? Imat ćemo sretan završetak.

28.06.2014.

..Previše volim uništenje da bih se popravila..

- Ima li smisla nastaviti pričati o ovom?
- Ja sam u pravu, al nema.
- I to je upravo ono što si trebala reći. Shvaćaš li sad? Ne svađamo se mi jer smo previše različite. Svađamo se jer smo previše iste. Obje ne mijenjamo mišljenja. Zato se oko ničeg ne možemo složiti. Svaka brani svoje stavove. Različite smo, a tako iste.
- To si pisala u onoj prvoj priči. O tome se radi cijelo vrijeme. Ali ako znaš kakve smo, zašto nadanje da će sve bit bolje?
- Da. To je istina. Zato što to volim kod tebe. Volim to kod nas. Obožavam što si dosljedna, ali ne možemo pronaći kompromis jer sam i ja previše dosljedna sebi. Volim što me uništavaš jer me to čini živom. Toliko si loša za mene, da te to čini mojom savšenom osobom. Uništenje je jače od svega. Trebam te. Razumiješ?
- Znači, trebaš da ti budem blizu, ali da budem JA, znači grozna za tebe?
- To ti govorim. Ja te prihvaćam u potpunosti. Baš zbog toga te volim. Uništavaš me, ali to me održava živom. To mi pomaže. Nitko me ne može više povrijediti i nitko mi ne može više pomoći od tebe. Trebam te jer te volim.
- Perverzna logika.
- Slažem se, ali u potpunosti istinita.
- Da.

15.06.2014.

smrt=san?

   Prisjećam se tvojih optimističnih riječi, tvoje utjehe, tvojih pokušaja da me oraspoložiš. Trudila si se, do zadnjih trenutaka. Imala si „ono nešto“. Ono nešto što me tjeralo da te toliko volim. Sjećam te se. Jasno i svjesno. Gorim od temperature, ali pokušavam zadržati zdrav razum. Naši zajednički trenuci mi se izmjenjuju u glavi brzinom svjetlosti.
   Sjećam se..
Ne mogu skinuti pogled s tebe, iako ti kažeš da ti je nelagodno dok te gledam. Nisi naviknula na takvu vrstu komunikacije, kažeš. Nikad nisam bila vješta u verbalnoj komunikaciji, zato pokušavam komunicirati pogledom. Lijepa si. Pažljivo promatram svaku crtu tvoga lica. Savršenstvo. Volim te promarati. Gledati te dok ne gledaš u mene, dok spavaš. Ponekad te želim poljubiti ovakvu usnulu i naizgled bezbrižnu, ipak se suzdržim.
Razmišljam o nama. Imamo li budućnost? Možemo li se boriti protiv svega što smrt donosi? Možemo li uspjeti? Govorila si da nam je suđeno da bismo uspjele. Što sudbina znači? Zašto sam ja još ovdje?
Promatram te. Ovog puta spavaš mirno, neobično za tebe. Poželim se samo ušuljati u tvoj krevet i sklupčati se pored tebe poput djeteta. Nedostaju mi otkucaji tvog srca.
   Sjećam se..
Čuvale smo bebu zajedno. Bila si pomalo nestrpljiva, rekla si da ne možeš podnijeti plač. To me dirnulo, ne znam objasniti zašto. Bila si usredotočena. Dok smo šetale, strepila si da beba negdje ne bi pala. Izgledala si tako brižno. Uputila sam ti pogled prepun divljenja, nisi primjetila.
   Ne mogu se pomaknuti. Čekam te. Je li ovo konačan trenutak? Obećala si da ćemo se vidjeti još jednom. Nema te. Zatvaram oči potpuno i zamišljam nas sretne. Ovdje si. Držiš me za ruku i nije ti previše. Opet te gledam, ovaj posljednji put. Sudbina, smrt, kraj, ljubav.
   Mislila sam da nećeš doći, ali vidim te. Ovdje si. Stojiš s njim, u gomili ljudi obučenih u crninu. On plače. Tvoje oči su natopljene suzama, ali ne dopuštaš da ti kliznu niz obraze.
Došla si. Slabašno se približavaš mom beživotnom tijelu. Sada ti mene gledaš kako spavam.

 
13.06.2014.

ljubav=destruktivnost?

Nikad nismo bile jedna za drugu. Znala sam to od samog početka. Pitam se, zašto se upuštamo u odnose za koje znamo da će imati tragičan kraj? Jesam li još uvijek previše naivna ili samo uživam u mazohizmu? Možda je ipak za sve bila kriva ljubav. Ljubav koja me obuzela već prvog trenutka kad sam osjetila njezin zagrljaj. O, kako sam je samo željela. Željela sam vjerovati da je ljubav dovoljna. Željela sam vjerovati da će naša ljubav biti jača od činjenice da nismo jedna za drugu.
Bile smo prijateljice, povezane patnjom, potrebom za prihvaćanjem i strahom od samoće. Trebale smo jedna drugu. Obje smo bile umorne od neshvaćenosti, osuđivanja – od života. Tražile smo spas jedna u drugoj. To je bilo dovoljno za prijateljstvo. Je li dovoljno za ljubav?
Koji je ključan trenutak u kojem shvatite da ste zaljubljeni? Postoje li zaista „leptirići u trbuhu“? Cijela ta ideja mi je rezervirana za dječju, prolaznu zaljubljenost. Prava zaljubljenost je destruktivna. Tako sam se i ja zaljubila u nju. Osjetila sam žudnju. Žudnju za njezinim tijelom. Dovoljan mi je bio njezin pogled da osjetim kako sve u meni gori. Znala sam odmah - nikad je više neću gledati kao prijateljicu.
Tako je valjda sve i počelo. Ona je bila otvorena i dominantna, a ja sam bila potpuna suprotnost. Bilo je za očekivati da će ona poduzeti prvi korak. Možda mi zato nije bilo čudno kada me prvi put poljubila. Valjda je tako započela naša ljubav. Ili je započela još puno prije? Je li važno? Ne znam.
Razlikovale smo se u toliko toga, počevši od sitnica, pa sve do kjučnih razlika. Nju je kiša užasavala, ja sam je obožavala. Ona je obožavala modu, za mene je moda bila nebitna. Ona je voljela pričati o usputnim zadovoljstvima, ja sam to smatrala precijenjenim. Bile smo drugačije, ali držale smo se zajedno. Nije bilo važno. Ili možda nismo htjele priznati da se razlikujemo. Nismo se razumjele, ali nešto nas je spajalo. To „nešto“ je bilo toliko snažno da je nadilazilo sve razlike između nas. To „nešto“ nas je spajalo i razaralo. Zapravo, to „nešto“ je bilo jedino što smo imale zajedničko. Bila je to želja za uništenjem. Obje smo bile sklone mazohizmu, iako nijedna to nije otvorena priznala. Bile smo toliko različite, a tako iste.
Sigurno se pitate kako je naša priča završila. Vjerojatno pretpostavljate da je završila. Ne znam mogu li vam dati odgovor. Sa sigurnošću ću vam reći samo jedno. Bila je to ljubav. Usprkos razlikama, usprkos mazohizmu, usprkos predrasudama, usprkos neshvaćanju.
Ljubav daje smisao životu, kažu. S tom misli u glavi odvratim pogled na tablete koje se nalaze na noćnom ormariću i samo se nasmijem. Iznova je prizivam u svoje misli. Popijem tablete uz malo vode.
Pitam se, zašto se upuštamo u odnose za koje znamo da će imati tragičan kraj?

<< 01/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031